Pivo je u Hrvatskoj postalo čest dio svakodnevice. Poziv „Idemo na  pivo?“ čuje se skoro jednako često kao ona „Idemo na kavu?“, a pivo se pije u najrazličitijim prilikama i isto takvim društvima. Ipak, statistike kažu da pivo u Hrvatskoj češće piju mladi muškarci, a da su najprodavaniji domaći brendovi hrvatskih pivovara (koje su, doduše, sve osim Osječke, u stranom vlasništvu). Pivske marketinške kampanje, koje bismo mogli nazvati prilično agresivnima, intenzivno povezuju pijenje piva sa sportskim natjecanjima, gdje se čvrsto stisnuta boca u ruci pokušava nametnuti kao simbol zajedništva, pripadnosti kolektivu i poželjnim društvenim vrijednostima. Mnogi liječnici i sociolozi takve koncepte smatraju negativnima, kako u smislu odgojnog utjecaja na mlade generacije, tako i zbog (donekle opravdanog) straha od navijačkog nasilja. U današnje doba brzog prijenosa informacija i opće estradizacije sporta, sportski rezultati pojedinih momčadi izravno utječu na uspjeh prodaje. Stoga, dok vani mnogi proizvođači piva već sada zadovoljno trljaju ruke, hrvatskim pivovarama preostaje samo zabrinuto gledati u nebo, jer će ovoga ljeta, čini se, na prodaju veći utjecaj imati vremenske (ne)prilike, nego aktualno nogometno prvenstvo.

Što se prodaje vina u ovo recesijsko doba u Hrvatskoj tiče, brojke su ostale manje-više iste. No, konzumenti se ipak okreću jeftinijim, manje kvalitetnim vinima, što smanjuje ionako malu prodaju vrhunskih vina, na koju otpada oko 4% od ukupne prodaje. Imajući na umu  važnu ulogu koju vino tradicionalno zauzima u našem životnom stilu, prilično je žalosno koliko su hrvatski potrošači slabo informirani o jednom od rijetkih 100% domaćih proizvoda čija je kvaliteta u stalnom porastu. Kao i u mnogočemu, uloga države u poticanju korištenja silnih potencijala vinske industrije sasvim je neprimjerena. Osim dodjeljivanja masovnih poticaja za proširenje vinograda, nikakvi koraci nisu poduzeti po pitanju marketinške promocije ili poticanja izvoza. Upravo zato bi se mali vinari koji su u zadnje vrijeme mnogo ulagali u posao, uskoro mogli naći u situaciji da nemaju gdje plasirati svoje vino. Domaći vinari, s druge strane, imaju sreću da potrošači pokazuju lojalnost hrvatskim vinima, kao i regionalnu lojalnost u smislu konzumacije prema regiji. Pitanje je hoće li oni tu lojalnost znati zadržati ili će ih s vremenom pobijediti jeftiniji i agresivniji konkurenti iz uvoza. Tek u posljednjih godinu dana sa raznih strana državi su upućeni apeli da se dobro osmišljenim i ciljanim strategijama potakne promocija Hrvatske kao vinske zemlje, jer smo u tom smislu na međunarodnom tržištu zasad još sasvim neprepoznatljivi. Mnogi akteri hrvatske vinske scene uvjereni su da će se izostankom promptne reakcije zaustaviti trenutno vrlo izrazit napredak u kvaliteti, a stvari vratiti na razinu iz ne tako davne prošlosti.

S druge strane, mogućnosti koje pruža plasman vina na domaćem turističkom tržištu, goleme su. No, ni tu se stvari ne mogu događati same od sebe. Bolan nedostatak školovane radne snage stvara veliku rupu između kvalitetnih i vrhunskih vina koja se proizvode, i njihova puta do turista. Situaciju dodatno pogoršavaju sami ugostitelji forsiranjem previsokih cijena vina. Čest je slučaj da je cijena vina u restoranu i do 3 puta veća od one u slobodnoj prodaji, bez obzira na njegovu kvalitetu. Velik broj domaćih vinara smatra da su cijene njihovih vina u restoranima prenapuhane što u konačnici ne koristi ni ugostiteljima ni vinarima. Tu pak profitira pivska industrija, čije su cijene u restoranima podnošljive i prihvatljivije konzumentima.

Stoga, vrijeme je da se svi segmenti vinske industrije (uključujući i državu) ujedine u zajedničkoj edukaciji potrošača i podizanju kulture pića i stola općenito. To bi trebalo pridonijeti ne samo većoj kvaliteti života, već i pozitivnom trendu potrošnje autohtonih kvalitetnih proizvoda čijom kvalitetom i brojem u posljednje vrijeme možemo zaista biti zadovoljni.

Dr Lada Radin

Ne kaže se slučajno: “Kaži mi šta piješ i reći ću ti ko si i odakle si”. Kako navike pijenja stičemo od najranijeg detinjstva to neosetno prihvatamo kao piće izbora ono koje su naši roditelji kao prauzori pili a nama nisu dopuštali. I kako je zabranjeno voće najslađe, to i sami čim postanemo sposobni da donosimo samostalne odluke pijemo upravo ono što su i naši roditelji pili. Tako se stvara folklorna, etnološka ali i etnička navika. I sam organizam pokazuje toleranciju na uobičajeni alkohol a smanjenu podnošljivost alkohola koji su uobičajeni u stranim sredinama. Za ilustraciju gornjeg podsetiću na običaj u Dalmaciji da domaćin uvede češkog turistu i njegovu suprugu u svoju konobu. Tu pije najbolje vino na svetu. To nije ni pošip, ni postup, ni vugava ni babić nego besplatno vino. U veliku čašu naliva Čehu u malu sebi i njegovoj supruzi. I kad nakon kratkog euforičkog efekta proradi hipnotičko dejstvo vina, Čeha, njegova supruga i Dalmatinac ostave da sanja a ona stisne noge širom i skupa s Dalmošom broje zvezde na nebu.

Ko je kriv Čehu što se nije držao svog tradicionalnog pića, piva, na koje je razvio toleranciju nego se upušta u pijenje vina koje pripada drugom podneblju i civilizaciji.

Najnoviji zakon o saobraćaju strogim kaznama zabranjuje upotrebu alkohola. Strogost zakona uvek ukazuje da je država omanula u drugim merama. Nije se lako boriti protiv alkohola. Nije vino uzalud druga najpominjanija reč u Bibliji, pored masline. Alkoholom se obeležavaju životni događaji od rođenja do smrti. Generalno alkohol donosi više nesreće nego zadovoljstva. On je samo kratkotrajno odsustvo iz stvarnosti u koje se vraćamo još¡ sumorniji i da je do psihijatara ne bi ga ni bilo. On obeležava ponašanje čitavih naroda. Tako neke nacije možemo slobodno nazvati vinskim; kao Dalmaciju, Italiju, Francusku, neke pivskim, kao Češku, Nemačku, a neke rakijskim, kao Srbiju, Rumuniju.

Psihološke razlike proizlaze iz različitog dejstva pojedinih alkohola na psihu. Tako vino stvara u početku euforiju, čoveku se razveže jezik, dobija privid snage, nekritičan je u proceni sopstvenih vrednosti, pojačava mu se polna želja uz istovremeno smanjenu mogućnost izvedbe iste. Posle početno povišenog raspoloženja nastupa hipnotički efekt i lako se upada u san.

Pivopije su pod dejstvom svog omiljenog pića miroljubive, sklone beskrajnim diskusijama ili jednostavno tihovanju, pseudofilozofiranju. Kod njih je sve nekako okruglo; i trbuščić, pa čak i srce postaje loptasto, takozvano pivsko srce (Bierherz). Seksualno su nezainteresovani, ali pri većim količinama popijenog piva, kao i drugi pijanci skloni su latentnim homoseksualnim grljenjima i bezrazložnim ljubljenjima (pivska, vinska “braća”). Ljubitelji rakije pokazuju sklonost brzom reagovanju, zapaljivi su baš kao i špiritus iz njihovog omiljenog pića, skloni su prebrzo preći s reči na nedela i ako im je pri ruci nož ili pištolj, eto problema.

Rakija kao proizvod fizičkog procesa, destilacije, koncentriše alkohol i on snažnije menja duševna svojstva. Ako se radi o osobi koja je prethodno imala traumu glave, i manja količina žestokog pića može dovesti do jakog suženja svesti i iracionalnog delovanja, sve do sumračnog stanja. I dok kod pivskih naroda može da prođe šala i aluzija na račun bolje polovice, kod pripadnika rakijskog naroda to je uvek dobar razlog da se zapodene kavga. I danas kod nas u 70% krvnih delikata sudeluje alkohol. Nismo mi slučajno rakijaš¡i, i kao jedan od retkih brendova ističemo š¡ljivovicu, pa još prepečenicu, jer nam je malo ono što je priroda dala, nego dupliramo.

Vinski narodi su u psihološkom smislu obeleženi radošću življenja, veseljem, sklonošću pesmi i karnevalskim ludorijama, opuštanju. Sve su to dejstva koja proizvodi vino koje oni konzumiraju na takozvani mediteranski način. To je konzumacija manjih količina, najčešće razblaženog vina, takozvane bevande ili špricera, ali svakodnevno. Drugi tip pijenja je vikend pijenje u pivskim zemljama, gde se počne piti u petak, jer radni proces preko nedelje ne trpi opijenost, i završava u nedelju uveče, da bi na posao stigao koliko toliko trezan.

Rakijaški profil u našoj zemlji sve više uzmiče. Najviše pred agresivnom propagandom pivarske industrije. Celu svetsku industriju piva drže dve kompanije. U našoj zemlji nijedna industrija piva nije više u srpskim rukama. Doduše, pivo je odavno stiglo sa strancima (Zoffman, Bajloni, Wajfert) i nije im mnogo trebalo da na našim manama postanu najbogatiji Srbi. Rakija se sve manje pije, noseći srećom sa sobom i agresivnost koju olako i prebrzo proizvodi. Pijenje vina se dobro nosi s pivskom propagandom. Broj novootvorenih vinoteka, ali i punih gondola u samouslugama, govori o tome bolje od ikakve statistike. Nažalost, na početku pomenuti negativni uticaj alkohola u saobraćajnim nesrećama, nije samo statistika nego nenadoknadivi bol u ljudskim glavama.

O suptilnijim promenama koje alkohol izaziva neprimetno, u smislu alkoholne ljubomore, sumnjičavosti, sklonosti brbljanju poluistina, koje kvare međuljudske odnose, ne treba ni govoriti. Samo da pomenem da je 25% svih pacijenata u duševnim bolnicama dospelo tamo zbog alkohola.

Čovek je oduvek posezao za alkoholom kao popravljačem raspoloženja, bilo da je tužan jer mu ne ide, bilo da želi pojačati dojam radosti. Iako sam pomenuo neke nacije, mislim da bi prava podela bila na vinske, pivske i rakijske nacije. Negde to dovodi do krize identiteta, ali je to stanje sada univerzalna pojava. I kod nas je identitet malog Srema pocepan na vinski i svinjski Srem. Nije ga poremetila ni agresivnost i bogatstvo jedne koka kole, koja je sposobna da u svoje središte, Atlantu, dovede Olimpijadu, ali jedva da je naš identitet s rakijaškog pomakla malo prema vinsko-pivskom.

Da li uzrok naših poraza zadnjih decenija leži u prelasku s agresivne rakije na miroljubivo pivo?

Paranoici bi rekli: “Mora da nam nešto sipaju u piće!”

Ih bre, kakvi smo mi bili pre…..

Prof. dr  sc Petar Bokun