Časopis Vino

Bez obzira na višestoljetnu tradiciju proizvodnje vina u svim krajevima Hrvatske, a pogotovo u Dalmaciji, statistike pokazuju da su Hrvati – pivska nacija! Naime, prosječan Hrvat godišnje popije oko 83 l piva, što je u rangu s SAD-om ili Španjolskom, ali ipak dvostruko manje od Češke. Na drugom mjestu nalazi se konzumacija vina s oko 40 l po stanovniku, što Hrvatsku svrstava u zemlje s velikom potrošnjom, bliže Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Daleko na trećem mjestu, rakije su i žestoka pića. Ti podaci u skladu su s nekim teorijama koje Europu dijele u tri geografsko-alkoholna pojasa – sjeverni, u kojem prevladava konzumacija žestokih pića, srednji gdje prevlada potrošnja piva (i u koji spadaju države bivše Jugoslavije), te onaj južni, mediteranski, gdje je vino broj jedan. Takve teorije temelje se na čimbenicima kao što su poljoprivreda, klima i tradicijski običaji pojedine zemlje, i, iako nisu znanstveno utemeljene, čini se da imaju svoje uporište u stvarnom životu.

Pivo je u Hrvatskoj postalo čest dio svakodnevice. Poziv „Idemo na  pivo?“ čuje se skoro jednako često kao ona „Idemo na kavu?“, a pivo se pije u najrazličitijim prilikama i isto takvim društvima. Ipak, statistike kažu da pivo u Hrvatskoj češće piju mladi muškarci, a da su najprodavaniji domaći brendovi hrvatskih pivovara (koje su, doduše, sve osim Osječke, u stranom vlasništvu). Pivske marketinške kampanje, koje bismo mogli nazvati prilično agresivnima, intenzivno povezuju pijenje piva sa sportskim natjecanjima, gdje se čvrsto stisnuta boca u ruci pokušava nametnuti kao simbol zajedništva, pripadnosti kolektivu i poželjnim društvenim vrijednostima. Mnogi liječnici i sociolozi takve koncepte smatraju negativnima, kako u smislu odgojnog utjecaja na mlade generacije, tako i zbog (donekle opravdanog) straha od navijačkog nasilja. U današnje doba brzog prijenosa informacija i opće estradizacije sporta, sportski rezultati pojedinih momčadi izravno utječu na uspjeh prodaje. Stoga, dok vani mnogi proizvođači piva već sada zadovoljno trljaju ruke, hrvatskim pivovarama preostaje samo zabrinuto gledati u nebo, jer će ovoga ljeta, čini se, na prodaju veći utjecaj imati vremenske (ne)prilike, nego aktualno nogometno prvenstvo.

Što se prodaje vina u ovo recesijsko doba u Hrvatskoj tiče, brojke su ostale manje-više iste. No, konzumenti se ipak okreću jeftinijim, manje kvalitetnim vinima, što smanjuje ionako malu prodaju vrhunskih vina, na koju otpada oko 4% od ukupne prodaje. Imajući na umu  važnu ulogu koju vino tradicionalno zauzima u našem životnom stilu, prilično je žalosno koliko su hrvatski potrošači slabo informirani o jednom od rijetkih 100% domaćih proizvoda čija je kvaliteta u stalnom porastu. Kao i u mnogočemu, uloga države u poticanju korištenja silnih potencijala vinske industrije sasvim je neprimjerena. Osim dodjeljivanja masovnih poticaja za proširenje vinograda, nikakvi koraci nisu poduzeti po pitanju marketinške promocije ili poticanja izvoza. Upravo zato bi se mali vinari koji su u zadnje vrijeme mnogo ulagali u posao, uskoro mogli naći u situaciji da nemaju gdje plasirati svoje vino. Domaći vinari, s druge strane, imaju sreću da potrošači pokazuju lojalnost hrvatskim vinima, kao i regionalnu lojalnost u smislu konzumacije prema regiji. Pitanje je hoće li oni tu lojalnost znati zadržati ili će ih s vremenom pobijediti jeftiniji i agresivniji konkurenti iz uvoza. Tek u posljednjih godinu dana sa raznih strana državi su upućeni apeli da se dobro osmišljenim i ciljanim strategijama potakne promocija Hrvatske kao vinske zemlje, jer smo u tom smislu na međunarodnom tržištu zasad još sasvim neprepoznatljivi. Mnogi akteri hrvatske vinske scene uvjereni su da će se izostankom promptne reakcije zaustaviti trenutno vrlo izrazit napredak u kvaliteti, a stvari vratiti na razinu iz ne tako davne prošlosti.

S druge strane, mogućnosti koje pruža plasman vina na domaćem turističkom tržištu, goleme su. No, ni tu se stvari ne mogu događati same od sebe. Bolan nedostatak školovane radne snage stvara veliku rupu između kvalitetnih i vrhunskih vina koja se proizvode, i njihova puta do turista. Situaciju dodatno pogoršavaju sami ugostitelji forsiranjem previsokih cijena vina. Čest je slučaj da je cijena vina u restoranu i do 3 puta veća od one u slobodnoj prodaji, bez obzira na njegovu kvalitetu. Velik broj domaćih vinara smatra da su cijene njihovih vina u restoranima prenapuhane što u konačnici ne koristi ni ugostiteljima ni vinarima. Tu pak profitira pivska industrija, čije su cijene u restoranima podnošljive i prihvatljivije konzumentima.

Stoga, vrijeme je da se svi segmenti vinske industrije (uključujući i državu) ujedine u zajedničkoj edukaciji potrošača i podizanju kulture pića i stola općenito. To bi trebalo pridonijeti ne samo većoj kvaliteti života, već i pozitivnom trendu potrošnje autohtonih kvalitetnih proizvoda čijom kvalitetom i brojem u posljednje vrijeme možemo zaista biti zadovoljni.

Dr Lada Radin

Tags: hrvatska, pivo, vino